Da se nakupi dovoljno da me uvjeri… jer uvijek nekako u vjeri… ne vjerujem da je moguće…

Ali onda, kada dođe taj dan… tada sasvim jasno osjetim, sasvim jasno znam: zrak ne miriše isto kao nekada, osjećaj je drugačiji, osjećaj je najviše nalik… praznini.

A onda potiho skupljam svoje stvari, ne treba mi dugo, jer ih odavno već držim u koferima, spremna da krenem, zaustavljena samo nadom da će se dogoditi nešto ravno čudu, nešto što će biti kao osmijeh, nešto…

Ali nije.

Ovo je mjesto potrošeno. A ja ne mogu ostati stajati u toj praznini.

Ostavljam prazninu, ostavljam.... i počinjem se iznova.

Kakav je osjećaj, što misliš, promatrati zvijezdu na noćnom nebu, daleku i nedostižnu, zvijezdu – ideju, misao o zvijezdi, nadu da ćeš jednoga dana možda… iako, ne. Ne, jer je vjerojatno nemoguće.

Kakav je osjećaj, što misliš, usuditi se skočiti u unutrašnjost vulkana, biti dovoljno drzak i prepun nade, skočiti gotovo ravnodušan u izglede da se i ne dogodi, jer, biti siguran da će se dogoditi?

Kakav je osjećaj, što misliš, iz dubine vulkana, iz vreline i svjetlosti, biti izbačen visoko u nebesa, u hladnoću i mrak, i biti spreman, sa ispruženom rukom letjeti, dotaknuti svoju zvijezdu, opipati je, udahnuti joj miris i shvatiti da je puno veća nego li se činila iz daljine, da je ne možeš ponijeti sa sobom?

Kakav je osjećaj, što misliš, padati u ponor, natrag prema svojoj planeti, sa tinjajućim osjećajem dodira na dlanu, na prstima, nečega što se više nikada neće ponoviti, nečega za što si sada siguran da ne može biti onako kako si zamišljao jer u mislima sve je bilo toliko drugačije?

Kakav je osjećaj, što misliš, zauzeti ponovno svoje prvotne pozicije, u hladnoj zimskoj noći, u ljetnoj večeri, pred proljetnu zoru… pogled podignuti prema gore, skupiti hrabrosti, dozvoliti čežnji da pobijedi tren, ugledati ju opet, sjajnu i daleku, posve istu kao što je bila prije susreta, tvoju… a znati…

I što misliš, jer niti sama nisam sigurna u to, da li je bilo ljepše samo sanjariti o tome kako jednoga dana… i biti utopljen u nadi i ljepoti te zagonetne, predaleke zvijezde.

- Eto, vidite Vi to! Čini mi se kako sam, naposljetku, ipak pogriješila kuglu… - rekla sam slučajnom čovjeku koji me začuđeno promatrao dok sam otresala prašinu sa hlača i lica.

Njemu se, možda, učinilo da sam pala ovoga trena u njegova rebra ravno iz neba a dalje od neba - bogtepitaj od kuda zapravo. Ali nisam. Ne u tom trenu, to se zbilo ranije. Ovog sam se puta samo malo neopreznije dočekala pri skoku s drveta koje se ne vidi prostim okom, na koje sam se popela nakon što sam, neko vrijeme, već bila obilazila ovu planetu.
A tamo sam se bila pritajila… ma, ne, zamorit će me to objašnjavanje a i nemam toliko vremena. Uglavnom:
Lijepo sam si sve bila izračunala kada sam kretala na put. Točno sam znala o koje zvijezde se trebam odraziti a koje svakako ne dodirivati. A i tamo gore (meni je tada bilo dolje), zaboravila sam, od tolike svjetlosti, zapravo je priličan mrak. Sada mi postaje sve jasnije da sam, vjerojatno, u svom računanju ipak zamijenila neku od zvijezda… prokletstvo!

Jer ovo, po svemu, ne može biti to za čime sam tragala: mjesto na koje mi je ukazivao Vodič za putnike zatvorenih očiju bila je ipak neka - puno nježnija planeta…

 

Kap. Kap.

 

Kap. Kap. Kap. Kap. Kap.

 

Kap. Kap.
Kap.

 

Kap.

 

Kap?

Nacrtala sam u zraku veliku kružnicu. Otkinula komad neba i posijala bijele oblake. Na prepad ukrala zraku sunca. Zasijala travu, posadila puno stabala. Jedno jezero. Rijeku. Ne treba mi more. Na jezero sam dovukla brod, obojila ga u zeleno, da ga prekrije odraz šume u vodi. Moj svijet je rastao.
Ptice su došle same od sebe. Svidio im se moj svijet u kružnici. I ribe. I leptiri. I neke divlje zvijeri.
Sjela sam uz rub jezera i izgledala sam kao da čekam. Promatrala sam nebo. Bijeli oblaci su se namnožili u sive i teške.
Počela je padati kiša. Milion kapi, milion kružnica, na jednom jezeru u jednoj kružnici u zraku. Bilo mi je smiješno. Uostalom: kiša je lijepa.
Bila sam posve mokra a već je dolazila zima. Nacrtala sam kolibu, vatru i pahulje snijega. A onda pobrisala i sve vratila opet na kraj ljeta. Nisam željela preskočiti jesen.
Moj svijet je postajao sve puniji životom. I počeo je rasti i izvan moje kontrole. Prostirao se od ispod mojih nogu pa do nekih dalekih zvijezda. Mislim da je išao i u dubine zemlje ali ne mogu sa sigurnošću reći…
Morala sam krenuti istraživati. Upoznavati. A bio je sve veći i veći i činilo se nemogućim.
Nisam više znala pronaći mjesto na kojem sam ušla. Počela sam osjećati strah.
Ali onda sam se sjetila da mogu postaviti znakove po putovima kojima sam prošla. Tako ću se sjetiti odmah gdje sam. Pa, opet… nije pomagalo. Jer svaki puta bih po istoj stazi prošla drugačija ja. Na to se nije dalo stavljati oznake.
A onda sam si dopustila da tumaram, da bude što bude, da se svijet širi ili uruši, svejedno.
Svaki korak, svaki tren, važno je samo širom otvoriti oči, makar bile zatvorene. Udisati život. Imati svoj svijet. U kružnici, u zraku.

 

“I am enough of an artist to draw freely upon my imagination” A.Einstein

Ima nešto u mirisu ružmarina i smilja, kad sunce užari zemlju i samo cvrčci ostaju prkositi tišini na deblima borova.
Ima nešto u modrini mora, modrini planina u daljini, u modrini neba – kad se spoje.
Ima nešto u tišini zagrljaja vode, u prostoru bez težine, u trenu kada iznova pomišljam: kako bi, samo, divno bilo letjeti.
Ima nešto i u udaljenom klopotanju motora drvene pasare kad uplovljava u luku, u mreži, u ribi… u mirnom pogledu ribara koji je i sam tada more.
Ima nešto u hladu tamarisa kad kroz njega zapuhne levant na smjeni bure i juga, kad se probija na lice treperavo sunce a onda nestaje.
Ima nešto i u putovanju, u zaustavljanju na odmorištima, o zgoditku dobre kave u sumrak pred Malom Kapelom.

A možda najviše ima kad se pojave kao osjet i osjećaj, kao film i kao slika: utkani u finom tkanju sjećanja.

- Ne pametujem, ne filozofiram - tako se izražavam… - pomišljala bih dok su me promatrali s podsmjehom.  S vremenom je količina tih promatrača i podsmjeha bivala sve većom.

A onda sam počela kresati rečenice, ogoliti riječi, prešutjeti misli. Moje su ideje našle sigurnost unutar jednog zaobljenog zida - moje lubanje.

Brana koju sam postavila na usta, ona koja je vješto dijelila izrečeno i ono što, svakako, ne bi trebalo biti - bivala je sve snažnijom. Reklo bi se da sam s vremenom - učila…

- Tko si onda ti?- pitao si me iznenada. I nisam ti znala reći. Jer sam i ovo i ono. I ono što nisam i što jesam i što želim i ne želim biti. Pa i ono što moram biti. A možda najviše ono što ne moram. Zaista ne znam tko sam.

I moje bi se predstave sebe mogle možda podvesti pod glumu, da, mogle bi. Ali u današnjem svijetu to bi nazvali emocionalnom inteligencijom i prošla bih znatno bolje od etikete patvorenosti. No, ne ponosim se time, jer, ja sam, zapravo - cirkusant. Balansiram po tankoj liniji socijalne poželjnosti i to mi, za sada, ide dobro. Postoji neka slabost u meni koja me nagoni da se prilagodim. I dugi niz vrlo uvjerljivih dokaza da je to, ipak, najmudrija strategija.

- Oprosti, gledam te ali još uvijek ne mogu povezati tebe i to što pišeš – rekao mi je jednom jedan dragi prijatelj. I nisam se začudila, jer kako i bi? Ulicama pustim da luta, da se sreće, da zagledava izloge, da se druži i ispija kavu, da odlazi na tržnicu… tek ona laka varijanta mene. Ona se uvijek prvo nasmije a onda izusti riječi. Lagane riječi. Često nedovoljno dobro sročene, nezaokružene u cjelinu. A onda se opet nasmije. I pristojna je. I ne voli se svaditi. I… Tko bi takvoj zamjerio?

- Tko si, onda, ti?- pitao si me i ne bih ti znala reći niti za sto godina. Jer ne znam koja se 'Ja' više boduje. I da li sam, ovako dok pišem, zapravo - laž… a tamo, negdje, prešućena – zapravo istina?

Nekada, davno, željela sam više od svega - imati oči plave boje. Zagledavala sam, u ogledalu, dugo - moje smeđe, nadajući se kako će priroda učiniti čudo i kako će moje oči s vremenom posvijetliti.

A onda, onda sam poželjela imati pepeljastu kosu. Onakvu koja bi, kada bi se s jeseni skupili u školske klupe, očarala zlatnim pramenovima u kojima se zadržalo sunce.

Potom sam srela jedne zelene oči i shvatila kako je zelena boja koju želim. Spazila sam, nakon dugog promatranja u špiglu pod suncem, da moje smeđe oči doista imaju zelenkast rub i nadala sam se kako će se on proširiti i kako će moje oči, s godinama, pozelenjeti. Iako mi je trebalo da pozelene odmah.

S vremenom počela sam se zanositi crvenom kosom. Tražila sam, kao sitnu naznaku prikrivene crvene boje, poneku pjegicu na licu. A onda sam, kao prečicu, obojila svoju kosu u crveno.

No, kako su prolazile godine sve sam više voljela svoje smeđe oči i smeđu kosu, sebe kakva sam, jednom, davno, zamišljena da budem. A zelene i plave oči, i sve nijanse kose od crvene do plave - sve su više postajale tek dječji san.

I onda, iznenada, jednog dana… ugledala sam na svojem licu zelene oči, češljajući dugo željenu pepeljastu kosu.

I onda, iznenada, jednog dana… ugledala sam na svojem licu modre oči, češljajući dugo željenu crvenu kosu.

I tada sam shvatila kako je istina da se može živjeti vječno - živeći u očima, u kosi, svoje djece.

Ispraznilo se nebo.

Poprimilo je onu neuglednu sivu koja podsjeća na ništa i daje od sebe ništa.  Tek šutnju. Možda neku sjetu.

Danas ta neugledna siva tako dobro stoji i mojim mislima, ogledalu neke mene koju teško mogu pronaći – bit će da sam se samoj sebi izgubila: tijelo postaje preveliko i preteško tih dana, um se poput pikule kotrlja sa stijenja pa se lomi negdje u dubini…

Ne volim januar.

 

U sivilu ovog dana čini se da nema nikakvih mogućnosti. Kao da su se osušile u svom posljednjem kriku - poput zalutalih žaba na šljunčanim stazama Trakošćana u rano proljeće. Izaziva mi gađenje taj prizor. I neki užas. I strah.

Ali znam da će biti nebo, možda već i sutra, neke sasvim nove boje. I to je prednost iskustva.

Stalna na tom svijetu samo mijena jest.

Postala sam odrasla.

Shvatila sam to kada sam objasnila svojem djetetu, onako učtivo i nepotrebno, onako kako samo odrasli objašnjavaju - da ljudi ne mogu letjeti.

Pogledala me. Nije to u njenim očima bila tuga niti razočaranje… prije neka nevjerica.

- Mama, ne znaš što pričaš… - prišapnula mi je.

- Ma, mislim… mogu, mogu letjeti ljudi… - pokušala sam popraviti oštećeno, zatečena njenom reakcijom – Ljudi lete u avionima, helikopterima, balonima ili zmajevima…

- Zmajevima? – pitala je zainteresirano - Misliš, pravim pravcatim?

A onda je nešto u meni puklo: slomila se to ona metla odraslosti koju sam, ne shvaćajući kada točno i gdje – bila, očito, progutala. Njezin najviši dio sada nije dosizao više od prosječne visine djeteta.

- Mislim! Pravim pravcatim! – odgovorila sam pobjedonosno.

- Onima koji su najčešće zelene ili narančaste boje, koji imaju mala krila koja ih snažno povuku. No oni su, dok lete, pomalo nespretni… kao… kao, recimo, golemi bumbari u zraku – nastavila sam probuđenim žarom.

- Jesu li zli? – zainteresirala se.

- Poneki su zli. Ali ima ih i dobrih. Tako ti je to i sa ljudima. Kada se nađu dobar zmaj i dobar čovjek onda čovjek i zmaj mogu poletjeti. Tek onda.

- A kamo lete? – pogled joj je instinktivno poletjeo prema nebu.

- Kamo žele. Ponekad promatraju oblike šuma iz visina pa im daju imena: šuma tigra u hodu, šuma teglice pekmeza... Ponekad polete do oblaka pa se tamo odmaraju, razgovaraju, smiju se i jedu šećernu vatu.

- A što kad im dosadi?- više kao da nije dvojila u moje istinsko poznavanje zmajeva.

- Onda igraju posebnu igru: skaču s oblaka u dalj i rade kojekakve premetaljke u zraku. A kada dođu sasvim blizu tla zmaj ulovi čovjeka, posjedne ga na svoja leđa, pa ga ponese dalje i dalje i dalje... Ta se igra zove zmajoskok.

Promatrala me je sa zanimanjem dok sam joj pričala, a u meni su se, valjda od njenog pogleda, jedna za drugim, lakoćom otvarala neka davno zaboravljena vrata koja su vodila sve dublje i dublje i dublje u neku davno zaboravljenu mene.

Ponekad, tako, udahnem i pokušam pri izdisaju izbaciti nešto što se već udomaćilo negdje unutra: bijeli papir ostaje bijel, misli nepretvorene u riječi.

Ponekad, tako, udahnem i čini mi se kako bih mogla izdahnuti čitav svijet u jednom dahu, tada, ponekad. Ali ne mogu.

I onda se podsjetim kako nema ništa gore od praznine…

Pssssst… poslušaj to! Da li je to zaista glazba? Ili neki dobro poznati način na koji se prelijeva i putuje krv razgranatim krvotokom tvoga tijela?

Ili… možda način na koji putuješ mislima izvan prostora i vremena koje poznaješ?

Možda tek privremena odsutnost od vreve grada na nekoj od prašnjavih, udaljenih cesta tamo dalje, tamo gdje kamenčići pucketaju pod kotačima a miris vrelinom oparenog cvijeća ulazi kroz otvoreni prozor automobila?

Neeee… znam što je! To je ono kad zaroniš duboko ispod površine mora zarobljen u čisti mir kojeg tvori nemir nepreglednog carstva morskih trava, ježinaca i riba… i zvuk planktona koji tinja u tvom uhu…

Ili… ili je to (ma moralo bi biti)… vatra… i krjesovi koji lete u tamno noćno nebo - da bi tamo… tamo negdje u daljini - postali zvijezde… a onda opet, opet nekako kradom postali vatreni trag… i ništa više. I ništa manje.

Nije li to ono što izaziva onaj jecaj koji se otme pa te iznenadi svojom snagom… kao da dolazi izvana tebe… a kao da odjekuje svom silinom ipak tek duboko unutar…

Možda… možda klasovi žita koji nježno lelujaju na vjetru tako nestvarno lijepi… onda kada ti se učini kako se pred tobom prostire zlatno more…

Ipak… sjetila sam se… to je onda… kada mi nježno stisneš ruku a ja se privinem uz tebe naslanjajući glavu na tvoje grudi… i dok se moja stopala tek neznatno odižu od tla onako kako to zaželi nestvarna melodija… osjećam dobro poznati način na koji se krv prelijeva unutar mog tijela dok… iza sklopljenih očiju putujem mislima izvan svjetova koje poznajem, udišući miris trava i cvijeća kojeg je iscijedilo nestašnom vrelinom sunce… a potom uranjam u prijateljski ocean tišine, u mir i sklad neomeđene vode… dok malene iskre postaju zvijezde a malene zvijezde postaju iskre… moje oči tada iznenada napune suze… koje odnosi vjetar kao sitne kapi u zlatna mora žita… i tada znam… Ti… ti si ta moja glazba.

    Poželjela sam sinoć zaspati ispod zvijezda. Ali prepala me slutnja da bih ih mogla upoznati malo više nego što bih smjela… i strah da mi ne bi postale obične.

     Tako počesto pogledam u zvijezde, kada je nebo sasvim tamno a zrak sasvim čist… i zadržim svoj pogled tek tren ili možda nešto više, na njihovim sitnim svjetlećim tijelima. A onda skrenem pogled, razmišljajući o onome što sam vidjela, o udaljenostima, o vidljivom i nevidljivom… o čežnji i nadanjima… prostoru i vremenu…

    I nadam se da mi se samo čini kako je život tek igra iluzija: njihovo nagomilavanje a potom razilaženje i tako u ciklusima… neki to zovu sazrijevanjem, bilježeći pri tome napredak svijesti… ja ne bilježim ništa.

    Poželjela sam… i tako ponekad poželim… pa nikada ne posegnem nego promatram iz daljine. Iz slutnje, iz straha… iz želje da sačuvam nešto čarobnim…

Hajde! Da ne postavljamo pitanja i ne očekujemo odgovore. Hajde, da budemo malo u dosluhu sa tišinom a ona neka šuti ili neka nam priča o čemu god poželi.

I, hajde… neka bude još čišće ako može: sklopimo oči i upalimo sebe: dodajmo na snazi onom unutarnjem svijetu koji u nama vrije: ne tražeći odgovore, ne postavljajući pitanja… onako, prema prethodnom dogovoru: ne tražimo od uma da slika po našim narudžbama. Pustimo mu neka bude samostalan umjetnik.

Kamo li će nas ta rijeka vlastite svijesti odvesti? (Aha! Ovo povlačim – upravo sam prekršila vlastiti sporazum o ne postavljanju pitanja: stoga neka nas odnese ili neka čak stojimo na mjestu).

I tako… dok puštam da mi se događa ono što se tada treba dogoditi (kada mislima poklonim takvu slobodu…)

Uvijek…

Uvijek!

I nevjerojatno kako uvijek:

One završavaju kao možda dobro izdresirani, možda vjerni, možda i mudri golubi pismonoše:

Tamo, tamo gdje mi stanuje ljubav.

I tada mi se čini kako je ljubav odgovor na sva nepostavljena pitanja i odgovor koji dobivamo a koji smo slutnjom i očekivali.

Ljubav kao pokretač, kao svrha, kao uzrok, kao pozadina, kao prvi plan. I čini mi se da nema snažnije sile od te sile:

Koja neprekidno vuče k sebi kao neka snažna svjetlost: osvjetljavajući nas iznutra do prozirnosti svih naših krhkih struktura; čineći nas u sjenama mračnijim i snažnijim nego li smo to ikada bili…

Kišilo je. Neprekidno, neprestano… ravnomjerno… monotono. Kišilo je bez prestanka jedne zime duge, preduge, a ja sam promatrala kako se kapi strmoglavljuju iz visina da bi se razbile o kojekakve površine… glatke i nove, hrapave i stare, izbočene i ulegnute… kako polagano svojom strpljivošću mogu ispirati prljavštinu i blato sa automobila… kako, kao da su zaigrane, uz ushit mogu spuznuti niz kišobrane na obrube kaputa… i kako, na posljetku, nestaju u gomili kapi pa tvore oblik lokve u nepravilnostima asfalta.

Moje tijelo je teško i neprilagodljivo. Ono nije kao um, njegova izrazita suprotnost, poletna i varljiva, znatiželjna i zavlačeća u detalje, u prostore i vrijeme van dosega tijelu.  Moj um sada pod pritiskom tih dugotrajnih kapi i sam bubnja, zahtijevajući od mene da ga pustim neka poleti, kao roj nesnosnih razdraženih stršljenova i puštam ga, što bih drugo mogla negoli posustati pred tim nasrtajima:  Neka jurne van, na kišu, neka se smoći, neka učini što ga je volja.

On leti kroz prozor, kroz staklo, ne zabija se nego samo prolazi, za njega ne postoje prepreke, izjuri van pa se lakoćom uspinje uz padajuće kapi kiše, oslanjajući se od njih, i uz milijun sitnih odraza uzvere se do jednog od oblaka, sivih i mekanih, maglovitih  i dalekih… pa se istom tom lakoćom rasprši u tek oformljeni razred padajućih kapi i sjuri se, u njima, prema zemlji.

Iz kapi se rasprsne u još sitnije… pri udaru o tamno smeđi lim okna prozora neke posivjele zgrade, pa polako klizi po nečijem staklu, okupljajući se u krupniju kap.

U stanu gori svjetlo. Namješten stol sa posušenim komadima kruha i duboki tanjur skorenih ostataka nekog variva.  Komoda od tamne hrastovine, na njoj uvele, sasušene, žute narcise u presahloj vazi. Iznad njih je ogledalo, o njegov rub zataknute fotografije neke djece. Crno bijele i tek poneka u boji. Muškarac i žena, jedno do drugoga. Pa žena sama. Prašina je prevukla svoj zaštitni sloj preko predmeta otkrivajući njihovo ne dodirivanje.  Kalendar je zastarjeo: datumi vraćaju prošlu godinu. Cvijeće u minijaturnim glinenim posudicama na prozoru je uvelo. Provirujem preko njegovih tanjušnih a nekada mesnatih listova prema goblenima, Wiehler, nekoliko njih koje pamtim i iz svojeg djetinjstva: Ifigenija… u iščekivanju, valjda, vlastite smrti , ponosna, tek nagoviješteno lijepa, pogleda  nježno usmjerenog u, promatraču nepoznate, daljine. Pa onda onaj odvratni mali Lautenspieler, lažnog osmjeha i buljavih očiju, kao neki pritajeni gad koji vreba iz pozlaćenog masivnog okvira, podmukli ubojica s lutnjom…  Pa zaljubljeni par: ona sjedi u ogromnoj naboranoj haljini iz nekog davnog doba, hineći nedodirljivost, on ju snubi, lica gotovo zarinutog u njene grudi, oboje su bosi kao nagovještaj razodijevanja i tada, odnekud, nekom simbolikom: pored nje je janje sa drskim stavom nepoćudne lovine a pored njega pas, otvorenih čeljusti, opasan, promatra janje, spreman je za napad.  Da li je to ono što je autor poželio reći? 

Ispod goblena je niska polica, točnije dvije… prepune knjiga, starinskih, nekadašnjih lektira i podobne, toplo preporučivane literature. Do police je vitrina, u vitrini kristalne vaze i pepeljare, par porculanskih figura: dugodlaki hrt, dugovrati labud i dugonoga balerina, pa uredno posložene ploče i gramofon.  U samom kutu je štel lampa, jednonoga kao vitka čaplja u odmaranju, sjenilo joj je naborano kao plisirana haljinica neke djevojčice, požutjelo od duhana… uostalom kao i tapete sa smeđim viticama i nepoznatim, pojednostavljenim cvijećem.  Kauč je uredan, namješten, prekriven dekom na kojoj se izmjenjuju polja zelene i narančaste, na deci su novine otvorene na stranicu sa križaljkom, datum je presitan da bih ga mogla iščitati. Na novinama leže naočale, debelih smeđih okvira čiji trošak u potpunosti pokriva socijalno i kemijska olovka nekog osiguravajućeg društva. Klizeći prema dnu stakla kružim pogledom po sobi. Osamljenoj i tihoj. Kao da je život u njoj prestao postojati u jednom nezgodnom trenutku, nasilno zaustavljen, kao izložbeni prostor jedne starosti. Primjećujem fotelju (kako je nisam ranije zapazila?): Jedan je starac umotan u pokrivač, isti onakav kao na krevetu. Promatra me, ruke su mu mirne i opružene u krilu, u njima počivaju neke druge, ali iste onakve, naočale. Promatra me, posve miran, izraz lica mu je neodređen, pomalo čudan… njegove oči su kao slijepe, mutne, preko njih su prevučene zadebljane mrene ili…

Ili on, zapravo, počiva u toj fotelji - mrtav. Tko zna otkada. Možda poslije završenog ručka, poslije dovršene križaljke, poslije posljednjeg pogleda na crno bijele fotografije i poneku u boji… možda poslije nego što je zalio, ili zaboravio zaliti, sada već ionako uvele, biljke.

Sjeo je, tek nakratko, tek da se odmori… da promatra ovu kišu koja bez prestanka pada već danima… neprekidno, neprestano, monotono… jedne zime… duge, preduge…  



(Kažu da oni koji pišu moraju moći slušati i gledati, a ja sam ovoga puta gledala, hvala ti Gorane na neiscrpnoj inspiraciji!)

Kuće niz ulicu se ljuljaju na vjetru.

Sunce se spušta polako pa podiže opet na nebo. Ako ispružiš ruku može ti stati u dlan.

U susret ti hodaju ljudi. Njihova su lica ukrašena osmjesima. Susreću te, pružaju ruke srdačni, izgovaraju neke lijepe riječi (o, tako te je lijepo sresti!).

Grane drveća u beskrajnim drvoredima listaju i cvatu tu, silnom brzinom, pred tvojim očima.

A u tebi vrije neki treptavi nemir, neki ushit…

Asfalt po kojem hodaš je mekan poput golemog sira bez rupa. Odraziti se u skok je tako lako i silno zabavlja. Jedan skok i skidaš jednu sivu pticu sa žice ali kada je dotakneš ona poprima boju sunca.

Drugi skok i dodiruješ nebo, pa tada povučeš sa njega danji prekrivač i otkriju se zvijezde, noć i meka, ljetna, večernja svježina.

Nebo je sada daleko i svečano… nebo malim svjetlima osvjetljava pozornicu tvog života na kojoj plešeš, pjevaš, smiješ se, udišeš, igraš… živiš. Usni!

A onda živi taj san: da se bez zadrške, bez srama… pokloniš svijetu.


(nevezano ali inspirativno):

Uostalom… nije to priča o pticama…

Kako li sam to uopće mogla zaboraviti…

Životinje o kojima razmišljam mogle bi biti samo mačka i miš: dvije životinjice i jedna igra, rekla bih, u oba slučaja – preživljavanja. Osim, dakako, ako mačka nema obilne izvore neke druge hrane. Onda je to igra instinkta… ma… kako god…

Ogledavam si ruke i razmišljam… da li iz njih mogu izaći prave mačje pandže? I kada mi se to događa? Pipam kroz kosu… kojeg su mi oblika uši? Oble i majušne ili ušiljene i spremne? 

Kako prepoznati?

Ponekad pomislim kako imam igru u svojim rukama… pod svojim noktima… i veseli me pomisao kako mogu odlučiti o njenom ishodu…

A onda mi, nekako, iz visina prisjedne jedna najprije mala a potom sve veća - sumnja… da li je taj osjećaj… dio nečije veće igre… pipam uši… čine se sve oblije… dovraga.

I zamara me polako sve to.

I onda imam opet tu potrebu napustiti tlo… Vinuti se visoko, zaboraviti…

Ali postoji jedan strah…

Mačka lakoćom pojede i pticu.